Intervju...

 

RAZGOVOR SA PESNIKINJOM  - LORENA VOJTIĆ

S M I R A J

Iz nove knjige “RETORIKA TIŠINE”

Voljela je postojati. Dok je spavala u zvijezdama, često joj se zlatna prašina zaplela u kosu. Ta je žena vrlo nemirnog duha, krajnje nepostojana. Tišina otkriva ono što nam leži na duši. Najljepše je pisati, taj osjećaj, zapravo, nitko ne može pojmiti. Slutiš li spokoj? Nedostaje još jedna nit, kako bi život bio u potpunosti ispunjen. Često se na njenom licu mogla otkriti zamišljenost, vječno propitkivanje, izgubljenost, ali nije bila hladna, već naprotiv, previše je za sve brinula; sanjajući nesvakidašnje snove- ispunjene potisnutim željama i neizvjesnom budućnošću. I onog trena kad se probudila, sve je nestalo, otišlo, kao i uvijek...

Lorena Vojtić

Čemu umetniku služi njegovo delo? Da li je ono za njega izraz najdubljih emocija i promisli, a za čitaoca psihološko prepoznavanje i estetski doživljaj, slutnja koja nas vodi tajanstvenim stazama, pitali smo mladu pesnikinju, koja već pola decenije intenzivno vlada na društvenim mrežama i portalima, intrigirajući kako svojom pojavom, tako i autentičnim poetskim stilom. 

Lorena Vojtić, pesnikinja iz Osijeka, do sada je objavila pet knjiga, od toga četiri zbirke poezije i petu knjigu proznih tekstova i kratkih priča, što je i povod za razgovor sa njom. Knjiga Lorene Vojtić „Retorika tišine“ razlikuje se od dosadašnjih poetskih formi koje su nastajale u kratkom vremenskom periodu, što nas upućuje na njenu hiperproduktivnost. Lorena kao autentična pesnikinja, nije se ostvarila samo u književnom svetu, već odnedavno i kao supruga i kao majka. Ove godine je na svet donela predivnu devojčicu Larissu, pa smo odlučili da mladu pesnikinju predstavimo našim čitaocima i približimo njeno stvaralaštvo široj publici.

Da li se Vaš način razmišljanja promenio u odnosu na „prethodni život“ i kako u budućnosti tematski zamišljate svoju poeziju, odnosno svoj književni rad?

Moj se život, usudim se reći, u potpunosti promijenio. Onog trena, kad sam Larissu primila u naručje, kao da su odjednom nestale sve moje boli, pa i same porođajne muke (koje su trajale 15 sati). Tek sam tada istinski shvatila - što znači sreća i beskrajna ljubav. Sada na sve gledam puno vedrije i optimističnije, i ne dopuštam crnilu da preuzima moje misli i svakodnevno postojanje. Postala sam opuštenija i fleksibilnija; spram svih izazova koji mi se nameću. Što se tiče samog pisanja, šesta knjiga će se također bazirati na prozne tekstove, a poezija će stagnirati određeno vrijeme. U velikoj mjeri će se raditi o mojim živopisnim snovima; koje ću pretočiti u osebujne priče. Drugim riječima- inspiracije mi nikad ne manjka!

Kako će majčinstvo uticati na Vas s obzirom da ste tematski i stilski profilisana umetnica. Vaša se poezija odlikuje refleksivnošću, duboka je i zasniva se na gotskom stilu, što podrazumeva mnogo elemenata psihološkog preispitivanja, najjačih emocija koje anticipiraju misticizam. Spoj čudnog i čudesnog smeštenog u prostor realnog sveta u kome sakralno i religiozno zamenjuje vizionarstvo i zanos, kako su  vaši recenzenti istakli, ideologijom čiste ljubavi, a ja bih dodala, prečišćene ljubavi.

Majčinstvo me suštinski transformiralo, i ovo je "uloga" u kojoj se sasvim pronalazim. Zapravo sam predugo tragala za višim smislom i smirajem, i ta se borba nije završila; sve do rođenja naše kćeri. Smatram da je tama oduvijek bila dio mene, ali joj više ne dopuštam da me opkoli i zarobi (kao ranije), već ju odmjereno "doziram" u svojim književnim radovima.

Ono što mlade danas interesuje i uredništvu časopisa često postavljaju kao pitanje, jeste kako pisati, da li za to postoji neki recept? Da li se pesništvo uči ili samo nadograđuje? Šta biste vi odgovorili mladim ljudima koji imaju talenat, želju i ljubav prema poeziji? Da li se poezija može učiti?

Iza sebe imam određeni spisateljski "staž", odnosno, riječ je o nekih šest godina uzastopnog pisanja, iako prve početke poezije vežem uz osnovnu školu, kada sam sa osam godina objavljena u časopisu za djecu. Ne postoji recept za kvalitetno stvaralaštvo, to nije nešto što se može naučiti. Mišljenja sam da se takvi rađamo. Nikada nisam forsirala "ispovijedanje papiru", riječi i dojmovi su mu nadolazili spontano i prirodno, a ja sam samo pratila njihov tok i putanju, ponekad, ne znajući u kojem smjeru će me to odvesti. Moji čitatelji shvaćaju da u velikoj mjeri progovaram autobiografski, jer je to nešto što mi je itekako poznato, i u čemu se osjećam slobodno.

Vaša poslednja knjiga se uveliko razlikuje od dosadašnjih. Spomenuli ste da ste se namerno povukli u svoj vlastiti svet kako biste „u vlastitom spokoju“ mogli promisliti o svemu što vam se dogodilo. Rezultat je „Retorika tišine“, knjiga kratkih priča i proznih tekstova, što je značajan iskorak u vašem dosadašnjem staralaštvu, s obzirom da su prethodne četiri zbirke sadržale isključivo poeziju.

Ljudi koji me privatno poznaju, znaju da sve činim ciljano i promišljeno, te da izbjegavam donositi ishitrene i impulzivne zaključke i odluke. Da budem iskrena, nakon što sam upoznala supruga Kristijana, nisam imala potrebu vratiti se u okrilje gotike, i tamo dovijeka boraviti. Realno, svima nama je potreban netko tko nas voli i prihvaća, jer se u suprotnom osjećamo nepotpuno.

Čest je slučaj da prozni pisci pređu u pesnike, ali se ređe pesnici okušaju u pisanju proze. Mišljenja sam da poetski karakter pisaca prozi daje emotivniji karakter. Iz toga proizilazi pitanje, da li kao pesnikinja, imate želju da jednog dana napišete roman?

Želju za romanom imam od 19. godine, ali nikako da se okušam i u tom segmentu. Svjesna sam da bi to iziskivalo puno truda, vremena i strpljenja, što pored osmomjesečne djevojčice, i vrlo mladog supruga (23 godine), ne ide tako glatko. Vjerujem da će doći vrijeme, kada ću se konačno iskazati i kroz širu formu, jer ideju odavno imam.

Da li možete opisati osećaj kada ste prvi put dobili svoju knjigu u ruke? Sam naslov „Na krilima snova“ upućuje na zalet mlade pesnikinje? Da li se osećaj menjao, kako ste objavljivali naredne zbirke?

Prva knjiga je za mene nešto nesvakidašnje. Shvativši da su se moja nastojanja realizirala, osjećala sam ponos i entuzijazam, ali, pošto sam tada imala svega 19 godina, nisam mogla pojmiti koliki je to uspjeh. S određenim odmakom, jasno uviđam da sam se dosta dokazala u ovome što radim. Svakom novom knjigom, u meni se pobuđivala sve veća euforija i zahvalnost prema timu suradnika.

Recite nam nešto o samom stvaranju prve zbirke i kolike se ostale razlikuju u napretku i da li mislite da su godine i iskustvo presudni da pesnik sazri i u čemu se to sazrevanje ogleda? Mnogi su pesnici umrli mladi i nisu uspeli da steknu veliko životno iskustvo, a u književnoj istoriji se smatraju velikanima?

Na krilima snova, baš kao i istoimena Facebook stranica (na kojoj brojim preko 20 000 čitatelja), počela je nastajati pri završetku opće gimnazije, da bi svjetlo dana ugledala godinu dana kasnije. Radilo se o platonskoj privrženosti prema jednoj osobi (koja me i potaknula na pisanje pjesama). Nitko nije mogao ni naslutiti koje će razmjere poprimiti moja umjetnost, i koliko ću zavoljeti taj dio sebe. Usporedivši prvu i petu knjigu, napredak je evidentan. Odmaknula sam se od pretjeranog naglašavanja i preuveličavanja nekih emocija, te se sada izražavam puno jednostavnije i razumljivije širem spektru čitateljstva. Svakako su važne i godine i iskustvo, jer ako čovjek ne uči nove spoznaje, ne razvija se, ne mijenja svoj način razmišljanja, i ne sazrijeva, nema čemu težiti i konstantno se vrti u začaranom krugu kolotečine. No, najjači su sentimenti oni prvi, nevini, neokaljani, lišeni prljavštine svijeta i ukalupljivanja autora. A to što su mnogi mladi pjesnici umrli- ne dočekavši najblistavije doba književnosti koju su oplemenjivali, vidim kao plan sudbine. Neke se stvari odvijaju bez našeg znanja i mogućnosti uplitanja, i tek poslije shvatimo (ako nam je dano), koliko su nas nepovratno dotaknule.

Ono što je jedna od pesničkih dilemi, da li ostavljate pesme u prvobitnom stanju, kako su napisane u tom trenutku ili ih prepravljate pred pripremu za štampu?

Zaista rijetko prepravljam svoje radove. Uglavnom ih napišem u trenutku nadahnuća, i kasnije se, eventualno, vratim provjeriti potencijalne pogreške; vezane uz interpunkciju i gramatiku. Nekako mi je "grijeh" preuređivati pjesmu, tekst, ili priču, koja je nastala u jednom dahu hipersenzibilnog zanosa.

Vaša druga zbirka, odgovornost ili izazov? Naslov je „Regeneracija nesalomljive“. Koliko je prva zbirka uticala na vas emotivno i kako smišljate neobične naslove svojim knjigama?

Oboje. Upečatljivo kontradikorna, Regeneracija neslomljive simbolizira odmak od nekadašnje mene, i gotovo provokativno potiče čitatelje na razmišljanje o njima samima, i načinu na koji sebe doživljavaju kroz moje stihove. U prvoj knjizi, opisujem vlastita unutrašnja previranja, te iznosim psihološki profil djevojke; koja je tek zakoračila u svijet odraslih, a u istom nailazi na nerazumijevanje i brojno kamenje spoticanja, deklariranje čudakinjom  i odbacivanje od osoba koje su joj nekoć značile. Sve me to dobrano prodrmalo, i utaborilo moje korake ka budućnosti i obitelji koju sam stvorila. Naslove dajem po jednoj od pjesama koje se nalaze u aktualnoj knjizi. Većinom se radi upravo o toj specifičnoj pjesmi; koja bi najrelevantnije opisala samu tematiku cjelokupnog sadržaja.

Čitaoce će interesovati koji su bili vaši pesnički ili prozni uzori kada ste kretali putem književnih staza, s obzirom da vas u svojoj recenziji, u trećoj zbirci „Ispod ledene epiderme“  Admir Džibrić, poredi sa Silvijom Plat i Anom Ahmatovom, što je i odgovornost ali i veliki kompliment, ipak sada kao zrele pesnikinje, jer treća zbirka je ozbiljan korak.

Između ostalih uzora, posebice obožavam: Matoša, Jesenjina, Kafku, Dostojevskog, Tolstoja i Ujevića. Divim im se na neospornom talentu koji su posjedovali, i istim utjecali na povijest književnosti. Sylvia Plath je poetska gromada od žene, čiji je život završio suicidom, i to me pomalo ljuti, jer je toliko toga moglo izaći iz njezinog pera, ali je ona odabrala izlaz i "spas" u smrti. Pravi umjetnik je uvijek na toj granici prijelaza, ali je po meni, egoistično izabrati onaj "lakši" put. Nije ona jedina, mnogi su nas pisci i pjesnici uskratili svojih legendarnih djela.

Čini se da je Sunovraćanje, vaša četvrta zbirka, kruna poetske zrelosti. No, ono što je interesantno razgovor je s Bogom u pesmi „Sindrom trostrukog reza. Imate li sopstvenu ideologiju i kako završava vaša rasprava sa životom, odnosno da li vaš doživljaj sveta preslikavate u svojoj poeziji i koliko je ona odraz emocija i mašte u odnosu na želju da se poezija zapravo i živi?

Anksioznost i depresija su nešto s čime sam se godinama borila, još i prije pravih početka pisanja. Problem je kad osjećaš da si drugačiji, a nitko te ne želi saslušati i pomoći ti, jer si u njihovim očima- samo neadaptirana i problematična osoba. Mislim da takav mentalni sklop; ne može shvatiti netko tko se ne bavi nekom vrstom umjetnosti, jer je većina ljudi samoživa i konformistički nastrojena, i nemaju kapacitet sjediniti se i poistovjetiti s nečijim misaonim svijetom. Karakterno sam dosta teška i ustrajna, poprilično samokritična, i težim perfekcionizmu u svemu što radim, kako poslovno, tako i privatno, te ne pristajem na manje od onoga što zaslužujem. Vjernica sam, ali sam prošla kroz brojne psihičke bitke, u kojima sam ponekad i posrnula, no nisam se predala očaju, već sam poput Fenixa, ustala iz pepela i oblikovala svoju stvarnost. Recenzentica Nađa Đoković tvrdi da ja živim ono što pišem, i u pravu je. Ništa ne činim polovično, imam tendenciju posvetiti se do srži onome u što polažem nade. Pisanje mi služi kao psihoanaliza; gdje kroz retrospektivu, sagledavam činjenično stanje svojih podvojenosti i graničnosti, a zatim pokušavam izvući nekakvu poruku iz situacije u kojoj se nalazim.

U recenziji koju je napisla Nađa Đoković za „Retoriku tišine“, smatra da ste u prozi pronašli sebe, nakon dugogodišnjeg traganja i titanskih borbi. Život umetnika nije potraga za izgubljenim vremenom, već borba za vremenom koje ćete provesti sami sa sobom, mir kao tišina, tišina kao dubina i poniranje u sopstvo. Recite nam nešto o tom novom iskustvu?

Ugodan i zdrav život možemo voditi, samo ako se u cjelosti prihvatimo, sa svim svojim manama i vrlinama, i ne snatrimo o nemogućem. Osoba koja ne voli samu sebe, neće moći voljeti ni druge, jer ne zna kako to pravilno izvesti. No, nadalje, samodestrukcija jest, također, jedan kreativan vid izražavanja, u kojem kroz osobna poniranja u dubine, razmatramo svoju okolinu i razloge zbog kojih smo trenutno potišteni i klonulog duha. Obitelj mi je temeljni pokretač svega, i zbog supruga i kćeri, mogu i moram izdržati sve ono što mi predstoji. Napokon imam za koga živjeti.

Za kraj Lorena, da li umetniku poezija služi kao metod razotkrivanja sveta tišine kako bismo sopstvenu osećajnost mogli shvatiti i sa pesničkim usudom živeti ili je mirno prihvatiti kao dar i utočište u kome će nesmetano rađati isključivo i samo Ljubav?

Pisanje kao takvo, bilo kroz poetsku ili proznu riječ, ogledava naša vjerovanja i ideale u bolje sutra, nekakvu neprekidnu nadu za poboljšanjem i konstantnom produktivnošću. Teško je pisati o nečemu što nisi proživio, zato sam se ja odlučila na raščlambu svojih trauma i nevoljkih otkrića, jer na taj način, uz beskrajnu podršku supruga, ozdravljam od rana koje su mi zadali zlobni ljudi. Ljubav je neprocjenjiva komponenta naših života, i s njom se sve lakše podnosi. Bez nje, ne bi bilo ni nas.

 

 

Razgovor s pesnikinjom vodila književnica i novinarka Zorica Tijanić

Za Zvezdani kolodvor, 19. septembar 2020. godine