Borna Kekić: Razglednica iz Zagreba

fotografije: https://pixabay.com/

Grade moj,

ne mogu bez tebe,

tu sam rođen, tu sam rastao,

čovjekom  postao.

Rastao sam ja,

rastao si ti, grade moj.

Volim svirku na tvojim ulicama,

violine u Oktogonu čije strune miluju moju dušu.

Prolazim tvojim ulicama i trgovima,

volim miris kestena na Cvijetnom,

golubove na Jelačiču,

i priče moga dide o Banu

Grade moj,

pitam se kakav bih bio da sam odrastao

na nekim drugim ulicama i trgovima,

na nekim livadama i šumama,­­

bio bih isti, jer  ti si mi,

grade moj, dao i livade i šume,

dao si mi ulice i trgove moje Trešnjevke,

moga kvarta  s Remizom

kamo svaki tramvaj

hrli na kraju dana.

Dao si mi ljepotu velegrada,

toplinu obiteljskog kvarta,

dao si mi glazbu života,

volim te, grade moj.... 

Samo ja

Ponekad nesvijesno poletim nebom

ostavim muke i brige,

a ne bih trebao...

Olovka u ruci,

Ispred mene prazan papir.

Idem nepoznatim putem,

u svoje misli kročim,

bježim od svih,

tražim mjesto gdje mi neće suditi,

Mjesto gdje ću moći biti samo ja.

Onaj ja koji sam u svojoj duši,

čist, iskren, ispravan.

I jak.

Da ne bježim.

Samo ja...

Samo ja...

Autor: Borna Kekić