четвртак, 20. јануар 2022.

Priča Lidije Ćulibrk

 

Tilandasia


Poruka mi je stigla dok sam bila na poslu i završavala priču o biljkama kojima nije potrebna zemlja  već rastu bez korena, u vazduhu. Južnoamerička biljka, Tillandasia Cyanea zahteva mnogo svetlosti, brzo raste potopljena u vodu ili vazduh koje prima celom svojom površinom, cveta neobičnim cvetom.

Čitam poruku stiglu sa nepoznatog broja i ne znam od koga je. Želim da se vratim tilandasiji i stotinama različitih cvetanja ove biljke koju botaničari otkrivaju širom Južne Amerike i da ne saznam od koga je. Ali ispreče se te nepovezane reči sa displeja mog telefona, slepljene rečenice koje se pretaču jedna u drugu. Tačke, zarezi, kvačice nisu uspeli ovde naći svoje mesto, pa čitam ponovo, pažljivije.

Piše da se ne mešam tamo gde mi nije mesto i da nastavim živeti kao što sam živela do sad. Deset godina sam mogla bez njega i sad sam se, odjednom, setila da ga pitam za zdravlje.

Ona (sad bar to znam, ona je) ne veruje da su moje namere bezazlene. Šalje mi i njihovu zajedničku fotografiju. Snimljena je po sunčanom danu i zbog jakih senki ne mogu dobro da im vidim lica. Iza njih su Sava i Dunav, pomešane vode. Iako ne mogu da zaključim da li je gleda na isti način na koji je gledao mene, čini mi se da mu se ona dopada. Visoka je gotovo kao i on, oslanja se na njega a riđa kosa se razliva po njegovom ramenu. Izgleda kao žena kojoj nije teško da ružičaste nokte pretvori u kandže, da ih okrvavi, a onda uvuče kao da se ništa nije desilo.

-Kao što ja znam za tebe, treba i ti da znaš za mene. - napiše na kraju.

Želim odmah da je utešim i kažem da ne brine. Ne zbog mene. Niti da se ljuti na njega, muška posla, proći će ga. Ne kažem joj ono što mi je on rekao.

-Ko, Neda? Ona je prošlost!

Moja namera je bila da popijem kafu s njim, u prolazu, na pauzi, na kraju napornog dana, ništa više od toga. Naravno, znam kako takva kafa može da bude crna. Tajni susreti, iskidane reči, pogledi koji odlaze iz sobe u kojoj sede jedno naspram drugog u foteljama koje su izabrali zajedno. I meni se desilo, nije morala mnogo da mi objašnjava.

-Neće biti nikakvog susreta. Budite mirni. - kucam brzo poruku.

To joj obećajem lako iako je ne poznajem, iako me je već okrznula kandžama, a možda nisam ni kriva. Možda. Obećajem joj zbog svih tih slovnih i pravopisnih grešaka, zbog tog očaja, zbog gubitka koji sluti, a ne zna da se već desio. I pre nego što je naša kafa počela da se kuva.

Ipak, nisam sasvim sigurna da ću obećanje ispuniti. U početku zaista želim samo da ga vidim. Sad, kad su kandže već ispuštene, možda i više od toga. Da ga dodirnem, da i ja ponovo stavim glavu na njegovo rame, uvučem se u njegovu postelju. Možda i to. Sve je drugačije od kad znam da je ta postelja topla od njenog tela, da ruke kojima će držati šoljicu kafe imaju oblik njenih ramena, da se njegove dužice prelivaju bojom njenih.

Samoća koje ona počinje da se plaši, mene muči sve više. Večeri su još hladnije i mračnije. Želim da je pozovem i kažem joj to. Da je pitam šta sad? Sad smo obe same, obe željne a noću se okrećemo u praznoj postelji. Ali ne pozovem je, već odlučim da se vidim s njim što pre.   

Svoju odluku ne uspevam da sprovedem u delo. Kad god krenem iz stana sudarim se s njom, saplete me njena noga, list mi okrzne oštra štikla. Nedino telo na mom pragu je oblo i stameno. Riđa kosa lako zaleprša i pokrije mi oči, ne znam na koju stranu bih krenula.

Kad najzad uspem da izađem iz stana, vidim da su paukove niti premrežile svet. Oktobar je i u podne je toplo, a kosi zraci sunca obasjavaju tananu pređu. Proteže se od lustera do dovratka, od grane jasena do grane lipe, od znaka za krivinu do znaka za ograničenje brzine. Svet je spojen i zaljuljan.

-Kad se upleteš u paukovu mrežu, znači – zaljubićeš se. - govorile su devojčice.

Ne, to znači da će se jesen, za koji dan, presvući i pretvori iz zlatne u sivu.

Neda sve to ne vidi dok ujutro odlazi na svoj posao u Arhiv grada. Ona je praktična žena koja se ne obazire na tanane srebrne niti i ubija pauke partvišom. Ipak, morala bi znati da smo nas dvoje stanovali u tom svetu paukovih mreža za koji ona ne zna ni da postoji. Možda on zbog toga i odlučuje da joj se više ne javlja i bude grub kad ga uporno zove.

Posle mnogo pokušaja ona odustane, a ja primetim da ni meni više nije stalo. Želja da konačno utanačimo naš susret splasne i ja prestanem da žudno iščekujem njegova pisma i više ne odgovaram na njih. Iako je jesen postala tmurna, dani gotovo da i ne smenjuju noći, a ja i dalje spavam sama. 

Ne znam ništa o tragovima koje su ostavljali za sobom, mirisima tela, navikama i malim ritualima. Zamišljam ih, to je jedino što mogu. Bordo svileni grudnjak, toplina koju ostavljaju njene butine na dasci u toaletu, riđa kosa u slivniku nakon tuširanja. Manje mislim o njemu.

-Izigrala si me i ostavila na cedilu.- kaže mi kad napokon reši da uzme stvar u svoje ruke.

-S njom si bio poželjan, šarmantan, visok. Bez nje, ni pola čoveka.- oćutim dok slušam kako se žali da je ispao naivan, ostao bez žene a mogao je imati i dve. I kako pošteni muškarci ne prolaze dobro u životu.

-Niste jedine, ima žena! Ali biće vam žao, tebi posebno! - proklinje ljutito i spušta slušalicu.

Njegova želja za mnom sad je dosadni poriv koji me odbija. Ipak, ne polazi mi za rukom da jednostavno sve zaboravim. Zato joj pišem sa nejasnom molbom da se nađemo u malom kafeu na uglu Dositejeve i Cankareve. Nisam sigurna šta želim ali ona pristaje pa se strašno usplahirim dok pokušavam da se doteram za naš susret. Lakiram obrve, čupam nokte, češljam stidne dlačice, brijem glavu.

Dok sedim i čekam je, vidim prve suve pahulje kako se kovitlaju iza staklenog zida kafea.

-Nedo, najvažnije je da znaš... - počinjem da izlažem veoma komplikovano objašnjenje koje je u mojoj glavi naraslo kao snežni pokrov koji će sutra prekriti grad.

-Znam. - prekine me i spusti negovanu ruku na moje koščate prste izgriženih noktiju koje nisam stigla da nalakiram.

Uzvrpoljim se, zapletem noge ispod stola, ne znam šta s njima ni šta uopšte radim tu. Ali njen dlan je i dalje na mom i taj dodir me smiruje na drugačiji način od onog na koji sam navikla. U tišini pijemo čaj od jasmina i gledamo u kintsugi šoljice.

-Kintsugi, kakva slučajnost. - kaže mi i smeška se tajanstveno. Ili njen osmeh samo meni tako izgleda jer ne razumem šta želi da mi kaže. Da želi ponovo da se spoji s njim ili mi daje dozvolu da se spojimo on i ja ili...? Moje misli su spore i trome. Iako drži šolju sa dve ruke, ja i dalje osećam njen dlan na svom. Krv prostruji u meni a telesna temperatura se popne na tridesetsedam i dovede me na ivicu zdravlja i bolesti.

-Čini mi se da ti je hladno. - kaže mi i ogrne me bordo kaputom.

Opiju me mirisi koji između vlakana njenog vunenog kaputa prodru u moje pore. Raspletem noge ispod stola i sedim razmaknutih kolena. Talas olakšanja me preplavi kad shvatim da me Neda ni na kraju večeri ne pita šta je bila moja namera u vezi ovog susreta. Suve pahulje postanu guste a kroz stakleni zid kafea vidim da je noć poodmakla a ulice opustele.

-Hoćemo li krenuti kući? - pita me i dodaje mi crnu zimsku jaknu sa kapuljačom.

Sedimo u njenom autu i milimo kroz zavejani grad koji se uspavljuje pod teretom prvog snega. Neda se parkira ispred zgrade u delu grada koji ne poznajem. Želim nešto da je pitam ali usne mi se teško pomeraju a jezik je kao vreo kamen u mojim ustima. Kad primeti nedoumicu u mom pogledu, blago mi dotakne rame.

-Želim nešto da ti pokažem.- kaže.

I dalje gledam upitno ali polako otkopčam pojas, izađem iz auta i utonem u sneg.

-Moju tilandasiu. Kažu da je srećan ko jednom u životu vidi njeno cvetanje.

Nikada nisam videla Tillandasiu Cyanea i jedino time mogu da objasnim zašto sam ušla u Nedin stan iako je već prošla ponoć.

-Evo, sad se oporavlja. Tek je stigla iz Bolivije prekookeanskim brodom. Znaš šta me fascinira? Ona se ne hrani iz zemlje, samo se blago osloni na podlogu, a kad bi se presadila u zemlju, uginula bi. - rekla je uzbuđeno Neda.

Sele smo na sofu i gledale biljke poređane na prozorskoj dasci.

-Mislim da će uskoro procvetati, ali ne želim da je požurujem.

-Neki je zovu divlja orhideja.- kažem omađijana gledajući pupoljke.

Nestrpljivo sam hodala s jednog kraja hodnika na drugi pokušavajući da dobijem taksi ali na snežnim ulicama više nije bilo vozila. Umor koji je moja kolena učinio klecavim bio je jedini razlog zbog koga sam prihvatila Nedin predlog da prespavam kod nje. Nije mi bilo čudno kad sam legla u brižljivo namešten bračni krevet. Spavala sam već tako ponekad sa Tamarom na poslovnim putovanjima i sa jednom Saškom na ekskurziji.

Dugo nakon što je Neda ugasila svetlo ležala sam budna želeći da pronađem u sebi spokoj koji sam osetila kad je svojom rukom pokrila moju. Pre nego što se veza sa budnošću prekinula kao prezrela peteljka, htela sam da je pitam o njemu. Da li se ponekad čuju, da li postoji još uvek nešto između njih i da li je i on spavao na ovoj strani kreveta. Pitanja su ostala u meni. Nisu se pojavila ni u snovima ni u danima koji su usledili.

Neda i ja smo se strastveno posvetile egzotičnim biljkama bez korena. Kupovale smo ih, negovale, presađivala i prodavale.

Nedavno smo isplanirale naše veliko putovanje u Latinsku Ameriku gde ćemo videti biljke bez korena u svom prirodnom staništu. Nisam osoba koja bi ikad poželela da ode negde daleko, osobito ne u džunglu. Pomisao na divljinu me čak plaši, ali Neda je toliko sigurna da treba da otputujemo tamo da sam prestala da se dvoumim.

Prošlo je mnogo vremena od kad su u dva stana, u potpuno različitim delovima grada, u isto vreme,  pregorele dve sijalice. Ostavile smo ih upaljene u naivnom uverenju da lopovi neće baciti oko na naše osvetljene stanove. Tad nam nije ni palo na pamet da se možda nećemo vratiti. U početku sam mislila na svoju dnevnu sobu i pitala se da li sijalica još uvek osvetljava sivu sofu, policu sa knjigama i male glinene skulpture koje sam napravila u radionici “Art House”. Kad bih bila uznemirena, iz prvog sna, trgnula bi me slika sijalice koja se gasi i ostavlja stan u gustom mraku.

Na samom početku našeg života u Boliviji, u dugim kišnim danima dok su tople kapi dobovale po šatorima mislila sam i na njega. Nisam ni opazila kad se i ta misao poput sijalice ugasila i ostavila moj prošli život u gustom mraku.

 

Lidija Ćulibrk

    

4 коментара:

  1. Zanimljiva, topla priča o neobičnoj, nesvakidašnjoj situaciji upoznavanja dve žene. S jedne strane jeste neobična ali... zar život svakodnevno ne servira neke posebne, slične ali još neviđene priče... život je veliki narator... pisac ove priče lepo je sve to uobličio.

    ОдговориИзбриши
  2. p.s. pored lepe priče, obogatila me je i informacija o postojanju tako neobične biljke tilandasie! Hvala!

    ОдговориИзбриши