уторак, 16. јун 2026.

Poezija Isidore Dragović

 

Isidora Dragović 


K r a t k a   b i o g r a f i j a

Isidora Dragović rođena je 1995. godine u Nišu, a nadalje je lutala Beogradom, Vojvodinom, Jadranom  i svetom. Diplomirala je na Katedri za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Iako se najpre oseća kao lingvista, za sebe kaže da piše otkako se poznaje. Pored pisanja, bavi se lekturom i prevođenjem sa engleskog, ruskog i španskog. Leta provodi na Mediteranu, roneći i jedreći, a odnos poštovanja i ljubavi prema prirodi neguje odmalena. Prvu samostalnu zbirku “Nedostajanja” objavila je u junu 2026. godine, u izdanju “Nove Poetike”, za koju se očekuje jesenja promocija u Biblioteci grada Beograda.

 

Nedostajanja 

Obale ljudi i špilje
U koštanoj srži
Kipti nedostatak
Sunca soli
I onog zaglavljenog zrna peska u pirsingu
Prašnjavih nogu
Od ranih jutarnjih šetnji
Ne budiš se da udahneš jod
Ti ideš kući polupan
I toliko si dobro
Da pomisliš
Da li je moguće uroniti u stvarnost
Van vatre zvezdanog neba
Lelujavih senki uz džez u daljini
I trščanih suncobrana
Što stvaraju simfoniju nošeni povetarcem
So nam se gnezdila na temenu
I bilo je prohladno i vrelo u istoj noći
Mi smo disali kako smo hteli
Nismo oguglali na tuđe prežvakane price
Nikada ih nismo ni slušali
Živeli smo leto i videli smo sunce
Lake tonove i bezbrižnu poeziju
Dok jutro neprestano sviće
Sve lepše i sve blagorodnije

 

Kraj

Ima li bolje utehe
Od kasnoletnjeg sunca
Avgust vraća svojih
20 i kusur dana duga

Zemlja je navodnjena toplotom
Mekoća kipi iz nje
Čestice svetlosti raspršuju se oko nas

Koža mi kaže hvala
Taložeći sunce u porama
Sluti nadolazeću studen.

 

Ne-ja

Opet sam se izgubila
U platonskim poljupcima i rukookrznućima
U toplim rečima i tuđim mejlovima
Opet sam ona loša ja
Koja ne ume ni sa kim
A ponajmanje sa sobom

Opet sam utopijski pomislila
Na sliku gde sam sama sa mačkama
Posle svakog gutljaja sve više guši
nerazumevanje između sveta i mene

Žica po žica i glas će nestati
Kreće panika jer opet nisam spremna
da utonem u nekog i postanem prazna kesa
koja je već prošla proces reciklaže

 

Narandžasto

Daleki predeli i topli kadrovi
Sve je ličilo na Almodovarov film
Sušila sam kosu
Praveći se da duvaju andaluzijski vetrovi
Palo santo mi gori kraj lica
To nije pepeo
To je sveta prašina
Baš kao i čovek
Baš kao i čovek

 

Devedeset devet

Bilo je bombardovanje, i mi u podrumu
Kod bake, na sigurnom
Moj su krevetac premestili dole, da bude sve kao i uvek
Kao da ne znam zašto dede nema već danima
U veliki podrum stao je i šporet
Vitrine koje su i ranije bile tu
Postale su postolje za slike
Braća su se igrala rata
Igrala se smrti nevina deca, igrali se odrasli
Deda je dolazio povremeno
Nasmejan, kao da je došao sa pijace, a ne sa Kosova
Tada smo vežbali kolutove unapred i unazad
Vodio nas i da pucamo sa brega iz puške
Mene nije, jer sam devojčica
Baba je svakako vikala kako ne treba deca da drže oružje
Ali mi smo Srbi, bako, zadojeni nemirima
I moja će braća sutra okačiti puške o rame
Ili uzeti daljinski za dron
Miru se nadamo, ali ga ne očekujemo
Jer tako je, bako, kad si na raskršću svetova
Tako je kad predugo postojiš
Ona je plakala, ljutila se što izlazimo napolje
Baku je zanimalo samo da smo siti i u toplom
A manite se vi politike, to rešavaju neki iznad nas.

 

 

Нема коментара:

Постави коментар